Svet, jedna cudesna stvar. On je
ispunjen zivotom, radoscu, smehom, ljubavlju, ali istovremeno cari mu daju
suze, patnju, bol. Svet cini sve ono oko nas I u nama. Napolju ga obasjava
Sunce, a unutra ljubav. Napolju ga obasjavaju ljudi nama dragi, cine nas
srecnima, a unutra samo jedna osoba. Ta dva sveta su povezana zlatnim ne
raskidivim nitima I nikad se ne prekidaju. Uvek jednako karacaju kraj zivota
zajedno sa nama.
Mozda
ponekad gresim, zatvorim se u sobu I razmisljam. Stvaram svet bez bola, bez
ljubavi, jer je tako lakes, stvaram onaj svet reziran po meni, po mojim
osecanjima. Onda se trgnem I kazem, ,,Stefane, izadji napolje``, jeste da tamo
nije lepse I bolje, tamo su me povredili I slomili, ali to je realan svet, bez
maste I umisljanja. Prvo cega se plasim jeste ljubavi. Kad izadjem napolje,
nadjem novu ljubav, novu srecu, onda me povrede, onda mi slome krila I ja se
vise ne smejem. Onda se bojim srece. Ona je lepa, carobna, ispunjava zivot, ali
kako kazu ,,Sve sto je lepo ima kraj.``Tako I moja sreca, stvori se, baci mu
osmeh na lice I radost u srce, a onda nestane. Ne znam zasto, ne razumem
okrutnost ovog zivota, ovu prazninu. Zasto svet u meni mora da bude toliko lep,
a ovaj napolju toliko grozan. Ponekad pozelim da stvorim masinu pomocu koje cu
moci da realizujem svoja osecanja, jer ja volim. Osecam da sam negde u dubini
duse zaista srecan I ispunjen. Ali sve se prekine kad postanem svestan da
gledam u racunar I onda carolija nestane. Oci mi se napune suzama, a srce zatrpa,
jer ti vise nisi tu. A bio si moj svet, moja sreca unutrasnja I spoljasnja,
moja tuga, mora radost, bio si sve. Onda shvatam da ovaj svet ne vazi, makar ja
zelim da bude tako. I vratim se tamo gde si ti, gde te volim I gde me ti mene
volis, gde smo srecni zajedno, negde na pustom ostrvu, bez zlih ljudi, ljubavi
koja potrvrdjuje I srece koja nestaje kao kroz maglu dok ja gledam u nedogled,
gledam I skrivam se u svom svetu.
Smej se, jer smeh je to sto ti
treba, voli, jer ljubav je najlepsa, ali I placi, kao sto ja sad placem. Pustam
jednu suzu za zaboravljenu ljubav, jednu za izgubljenu srecu I poslednju pustam
za tebe, za promaseni svet I za ono sto smo stvorili, imali I izgubili. Ta suza
je poslednja I nema ih vise, onda ulogu dobija smeh I tako je predstava
zavrsena, jer ipak po meni price uvek treba da imaju srecan kraj.
Odlican sastav Stefane :))
ОдговориИзбришиOvo je prelepo
ОдговориИзбришиTaman sutra za pismeni 😂
ОдговориИзбришиBukvalno taman za pismeni,sastav je prelep
ИзбришиSvaka cast
ОдговориИзбришиBravo
ОдговориИзбришиBravo
ОдговориИзбриши